Teoretičari

2. Daglas Re – politicke posledice izbornog prava

Reova istrazivanja o uticaju izbornih sistema na politicki zivot, zasnovana su na opseznim empirijskim studijama u 20 drzava (od 1945. – do 1965. on je analizirao 121 izborni ciklus u Austriji, Australiji, Belgiji, Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Irskoj Islandu, Italiji, Izraelu, Kanadi, Luksemburgu, Holandiji, N.Zelandu, SR Nemackoj, SAD, Svedskoj, Svajcarskoj i V.Britaniji). Na osnovu tih podataka, koji po njemu pokazuju kolektivne akcije a ne pojedinacne odluke, dosao je do zakljucka da od svih hipoteza koje je ispitao, “istinskom socioloskom zakonu” najvise odgovara Diverzeova teorema da vecinski izbori u izbornim jedinicama s jednim mandatom vode dvostranackom sistemu. Kljucna odrednica njegove analize, kao i kod Diverzea jeste da je izborno parvo posebna vrsta prava od velike vaznosti za svakog pojedinca, ali i sve slojeve i organizacije u drustvu. Ono uredjuje izborni proces - “distribuciju autoriteta vlade”, gradeci pravnu podlogu za artikulaciju izbornih preferencija gradjana u glasove i njihovo prevodjenje u mandate. Temeljne oznake izbornog prava su:

1)izborna formula

2)velicina izborne jedinice

3) nacin glasanja, koji Re uzima za varijable.

 Re partijski sistem posmatra kao “mrezu kompetitivnih odnosa medju polit.partijama” i razlikuje elektivni i parlamentarni (legislativni) stranacki sistem. Parlamentarni izborni sistem se razvija iz elektivnog stranackog sistema.

Cilj izbornog prava je da posreduje u konstituisanju – redukciji elektivnog u legislativni stranacki sistem. I odrednice stranackog sistema pretvaraju se u varijable.

Konstruisao je 11 varijabli elektivnog i parlamentarnog part.sistema:

1-2 broj elektivnih i parlamentarnih stranaka;

3-4 kompetitivni udeo najjace stranke u glasovima biraca i u mandatima;

5-6  kombinacija kompetitivnih udela dve najjace stranke u glasovima biraca i mandatima;

7-8 frakcionisanje elektivnih i parlamentarnih stranaka;

9-10 prosecna promena udela stranke u glasovima biraca i mandatima izmedju dva izborna ciklusa;

11 minimalna parlamentarna vecina ili minimalni broj stranaka neophodan za parlamentarnu koalicionu vecinu Na osnovu ovako postavljenih varijabli, Re je u svom istrazivanju nalaze do kojih je dosao formulisao u 7 zajednickih / 13 diferenciranih propozicija. On je empirijski dokazao postojanje cvrsto strukturiranih odnosa izborne formule, velicine izborne jedinice i nacina glasanjas  jedne strane i broja stranaka u elektivnom i stranackom sistemu, s druge strane:

Prvo, izbor vecinskog ili proporcionalnog izbornog principa neposredno odredjuje broj politickih stranaka; vecinska formula tezi negiranju predstavnistva veceg broja malih partija nego proporcionalna predstavnicka formula; izricit je u tvrdnji da vecinski obrazac uzrokuje dvostranacke sisteme. Definicija dvostranackog sistema podrazumeva da prva stranka osvoji manje od 70% mandata, a dve najjace stranke zajedno bar 90% mandata.Uprkos deviant case-a Kanade i postojanja bipartizma i bez vecinskog izbornog sistema u vestminsterskoj varijanti (Austrija), on je ipak definisao tezu po kojoj su “ formule relativnog vecinskog izbornog sistema uvek povezane sa dvostranackim kompeticijama, osim tamo gde postoje snazne stranke lokalne manjine; a druge su formule povezane sa dvostranackim kompeticijama samo tamo gde su manjinske izborne stranke slabe”

Drugo, proporcionalni princip nije dovoljan uslov za pojavu novih parlamentarnih stranaka.On podstice umnozavanje politickih stranaka tako sto pokazuje snaznije tendencije frakcionisanja i elektivnih i parlamentrnih stranackih stranaka.

Trece, veca izborna jedinica donosi tacniju proporciju izmedju broja glasova i broja mandata, ali to istovremeno podstice frakcionisanje i umnozavanje stranaka kako u elektivnom tako i u parlamentarnom stranackom sistemu.

Cetvrto, hipoteza o uticaju nacina glasanja na stranacki sistem nije potvrdjena. Re je pretpostavio da razlicite tehnike glasanja –alternativno, kumulativno,panasiranje– uzrokuju “mikrofrakcionisanje”, te da se to moze spreciti kategorijalnim glasanjem samo za jednu stranku. Rezultati su oborili ovu hipotezu i dokazali da kategorijalno glasanje uzrokuje vece frakcionisanje od ordinarnog glasanja. Propozicije o vecinskom sistemu i bipartizmu, proporcionalnom izbornom sistemu i umnozavanju stranaka – veoma su bliske Diverzeovim “socioloskim pravilnostima”.

Kritika:

Nolen  smatra da Reova “statisticko-empirijska” istrazivanja nude u osnovi tezu koja  je tautoloska i koja je daleko od toga da nagovesti kauzalan odnos – vezu izmedju izbornog sistema i stranackog sistema.

Lajphart je takodje prigovarao Reu na pogresnoj klasifikaciji, losim hipotezama i oskudnom empirijskom materijalu. Njegove analize pokazale su da je kauzalni odnos pojedinih elemenata izbornih sistema i strukture stranackih sistema znatno slabiji nego sto Re sugerise.

Riker je kritikovao metodoloski i empririjski pristup Rea, smatrajuci da je pao u logicku zamku – istovremenog poricanja, a i afirmisanja Diverzeovih zakona. Riker smatra da je samo Diverze pravilo o jednokruznom vecinskom izbornom sistemu i dvostranackom sistemu deterministicki zakon, dok su ostala pravila probabilisticki stavovi.