Osnivanje i razvoj EU

6. PROCESI ŠIRENJA EVROPSKE UNIJE

6.1 USLOVI PROŠIRENJA

6.2 POSTURAK PROŠIRENJA

6.2.1 KRUGOVI PROŠIRENJA EVROPSKE UNIJE

6.2.1.1. Zaključak o temi

6. Procesi proširenja EU

Proširenje Evropske unije je složen proces u kojem su formulisani kriterijumi ulaska,

razvijeni mehanizmi pomaganja zemljama potencijalniim kandidatima, praćenja njihovog

razvoja, kao i postupci odlučivanja koji se tiču neposrednog proširenja.16

 

6.1 USLOVI PROŠIRENJA

Osnovni uslovi za prijem novih čalnica Evropske unije bili su regulisani Članom O Rimskog

ugovora koji glasi: Svaka evropska država se može prijaviti da postane član Unjie. Ona

treba da uputi svoju prijavu Savetu, koji treba da se jednoglasno saglasi posle konsultovanja

Komisije i posle dobijanja saglasnosti Evropskog parlamenta, koji treba da se saglasi

apsolutnom većinom od ukupnog broja poslanika.17

Evropska unija je tokom devedesetih godina formulisala preciznije kriterijume za ulazak

zemalja u Uniju imajući u vidu razvoj tranzicionih zemalja i izražavajući želju da primi nove

članice bez ometanja i usporavanja procesa integracije.

Prvi korak u tom pravcu predstavljao je Samit u Kopenhagenu 1993. godine na kojem su

države-članice Evropske unije su odlučile da prihvate tranzicione zemlje u članstvo (ako

izraze želju za tim članstvom), ako ispune određene uslove. Ti uslovi, poznati kao

Kopenhagenski su:

Stabilnost ustanova koje garantuju demokratiju, vladavinu prava, ljudska prava i poštovanje i

zaštitu manjina; Funkcionalna tržišna privreda i sposobnost da izdrže pritisak konkurencije i

tržišnih sila unutar Unije; Sposobnost da prihvate obaveze članstva, uključujući pridržavanje

ciljeva političke, ekonomske i monetarne Unije.

Na Samitu u Madridu u decembru 1995. formulisani su novi uslovi za ulazak u Evropsku

uniju. Ti uslovi su se ticali administrativnih struktura i standarda. Buduće države-članice bi

trebalo ne samo da zakonodavstvo Evropske unije prenesu i ugrade u nacionalno

zakonodavstvo, već da ga efikasno primene preko odgovarajućih administrativnih i sudskih

struktura. Na sastanku u Luksemburgu decembra 1997. godine novi uslov je dodat od strane

Evropskog saveta koji je podrazumevao da se od država koje teže da se uključe u Evropsku

unija očekuje da svoja pravila i ustanove usaglase sa odredbama Amsterdamskog ugovora i

pri tome se isticalo prihvatanje čitavog Aquis

communautaire19, tj. svih akata koje je Unija ikad usvojila, akoja su još uvek na snazi.

 

6.2 POSTURAK PROŠIRENJA

Prvi korak u postupku uzlaska neke zemlje u Uniju jeste formalno podnošenje zahteva za

članstvo kojim se izražava želja za pristupanje Uniji. Potom, potrebno je mišljenje Evropske

komisije o državi kandidatu; sledi i najvažniji deo, a to su pregovori o pristupanju Uniji, koji

se odvijaju u obliku međuvladinih konferencija između svake od država-kandidata i

Evropske unije o svi relevantnim integrativnim pitanjima. Zatim sledi saglasnost Evropskog

parlamenta nakon okončavanja pregovora i jednoglasna odluka Saveta o prijemu. Piše se

ugovor o pristupanju, a zatim sledi proces ratifikacije kome podležu obe ugovorne strane.

 

6.2.1 KRUGOVI PROŠIRENJA EVROPSKE UNIJE

Proces proširenja EU započeo je 1973. godine, kada je Evropska ekonomska zajednica sa

šest proširena na devet zemalja (pristupile su Velika Britanija, Danska i Irska). Međutim,

ulazak ove tri zemlje u EEZ je bio težak i za to postojali mnogi razlozi. Jedan od njih je bio

taj što Velika Britanija dugo nije bila spremna da se odrekne dela svog nacionalnog

suvereniteta tako što bi prihvatila nadnacionalnost u međunarodnim odnosima. Godine 1961.

Velika Britanija, Danska, Irska i Norveška su podnele kandidature za prijem u članstvo EEZ.

Međutim, na kandidaturu Velike Britanije je stavljen veto od strane Fransuske, a ostale tri

zemlje su povukle svoje molbe za prijem. Ista situacija se deslila 1967. godine kada je

Francuska bila protiv kandidatura ovih država. Ugovor o pristupanju ovih država Zajednici

je potpisan tek 1972. godine kao posledica veoma dugih pregovora koji su se odnoslili na

pitanja poljoprivrede, finansiranja budžeta Zajednice i odnosa sa Komonveltom. Danska,

Irska i Velika Britanija su pristupile Zajednici 1. januara 1973. godine, dok je u Norveškoj

referendumom odbijeno pristupanje tesnim ishodom glasanja (53,5% je glasalo protiv, a 46,5

% za). Aquis communautaire – predstavlja zajedničku baštinu (nasleđe, tekovinu) Evropske

zajednice, a u sebi sadrži sve važeće ugovore i pravne akte Zajednice koji su izvedeni iz njih,

kao i presude Sude pravde.

Prihvatanje aquis communautaire-a predstavlja jedan od glavih uslova za prijem novih

članica i danas.

Drugo proširenje Zajednice je bilo 1. januara 1981. godine kaka Grčka postaje njen

punopravan član. Ona je nekoliko godina pre vojnog udaara 1967. godine, pregovarala o

statusu pridruženog člana Zajednice i odmah nakon uspostavljanja demokratske vlasti

zatražila je prijem za ulazak. Grčka je podnela kandidaturu 1975. godine, pa je do prijema

čekala više od pet godina.

Treće proširenje je bilo 1. januara 1986. godine kada su Portugal i Španija pristupile

Zajednici. Ove države su na prijem čekale osam i po godina od datuma podnošenja

kandidatura za članstvo. Pošto su im zastareli industrijski i agrikulturalni sektori i težeći da

utvrde ponovo uspostavljenu demokratiju nakon perioda diktature, Španija i Portugal su

smatrale da im je ulazak u Zajednicu jedino rešenje ovih problema. Njihovim ulaskom,

Zajednica je postala Evropa dvanaestorice.

Četvrto proširenje, sada već Evropske unije, bilo je 1. januara 1995. godine, kada su joj se

formalno priključile tri zemlja: Austrija, Švedska i Finska, članice Evropske asocijacije za

slobodnu trgovinu (EFTA). Evropski parlament je u Strazburu doneo odluku o prijemu ovih

zemalja u Evropsku uniju, kao i Norveške. Međutim, od 1. januara Unija obuhvata 15

zemalja, pošto je u Norveškoj na referendumu opet odbijeno pritupanje te zemlje Uniji.

Prijem Austrije je naišao na velike otpore, ne zbog ekonomskih i finansijskih, već zbog

političkih razloga. Austrija je bila industrijsko i poljoprivredno razvijena zemlja, ali prepreka

je bila njena neutralnost na koju se obavezala Državnim ugovorom 1955. godine potpisanim

u Beču. Četiri ključne razlike i povod za neslaganje Austrije i Evropske unije su bili

problemi koji su se odnosili na dvojno prebivalište, tranzit, poljoprivredu i zaštitu životne

sredine.

Peto proširenje Evropske unije, dosad najveće i istorijsko proširenje, ostvareno je

1. januara 2004. godine, kada je formalno izvršen uzlazak deset novih država u Uniju:

Mađarska, Slovenija, Slovačka, Češka, Poljska, Estonoja, Litvanjija, Letonija, Kipar (grčki

deo) i Malta. "Evropa petnaestorice" postaje "Evropa dvadesetpetorice" čime Evropska

unija značajno proširuje svoje granice prema Istoku i Jugu Evrope. Ulaskom deset novih

članica, od kojih osam bivših komunističkih zemalja istočne i centralne Evrope (Poljska,

Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Litvanija, Letonija, Estonija) i dve ostrvske države

(Malta i Kipar), dovršeno je do sad najveće i najprotivrečnije proširenje EU-a, koje se s

pravom ocenjuje kao “istorijsko”.

 

Da bi pristupile Uniji, ovih deset zemalja su, naravno, morale da ispune sve one uslove (tzv.

Kopenhagenske) koji sad čekaju kandidate i pretendente na članstvo: Rumuniju, Bugarsku,

Tursku i države Zapadnog Balkana – Hrvatsku, Makedoniju, Albaniju, BiH, Srbiju i Crnu

Goru. Prema usvojenom planu i strategiji daljeg proširenja Evropske Unije, sledeće godine

(1. januara) Uniji se pridružuju Rumunija i Bugarska, dok za ostale nema utvrđenih rokova,

već briselski zvaničnici poručuju da će datum ulaska preostalih navedenih zemalja zavisiti

od njih samih, odnosno od brzine i uspešnosti kojom obave predviđene političke, ekonomske

i administrativne kriterijume. Kad je reč o šest zapadnobalkanskih zemalja, ti kriterijumi

(politički, ekonomski i administrativni) su preciznije razrađeni u vidu kratkoročnih i

srednjoročnih prioriteta koje njihove vlade treba da ispune uz podršku Evropske unije, u

akcionim planovima proisteklim iz tzv. procesa stabilizacije i pridruživanja Uniji i

najnovijeg instrumenta saradnje i potencijalnih članica iz ovog regiona – “evropskog

partnerstva”.

 

ZAKLJUČAK O TEMI

Evropska unija je „život” započela na uskom domenu saradnje među zemljama sličnih

vrednosti, da bi ojačala poverenje, razmenu i njihovu odbrambenu moć Sovjetskom bloku.

Dosadašnja institucionalna integracija je dovela do znatnog širenja zajedničkog politika i

povezivanja svih zemalja-čalnica vrlo snažnim vezama. Dok su raniji oblici podrazumevali

izolovanu saradnju u određenim oblastma, naredni koraci su sve više stvarali zajedničku

ekonomsku zonu koja danas počiva na carinskij uniji, zajedničkom tržištu, a delimično i na

jedinstvenoj valuti. Proces integracije, uvođenje evra i progresivan razvoj zajedničke spoljne

i bezbednosne politike daju Evropskoj uniji politički i diplomatski status koji odgovara

njenoj nesumnjivoj ekonomskoj snazi.