Osnivanje i razvoj EU

2. Savremene razvojne faze

2.1. Maršalov plan

2.2. Stvaranje Beneluksa

2.3. Stvaranje zapadnoevropske unije

2.4. Haška konferencija

2.5. Šumanov plan

2.6. Rimski ugovori

2.7. Od evropske ekonomske zajednice do EU

2.1 MARŠALOV PLAN

Američki državni sekretar Džordž Maršal (George C. Marshall) je dao značajne praktične

impulse za ostvarenje ideje evropskog zajedništva; izneo je koncepciju revitalizacije

evropske privrede posle ratnih razaranja. Naime, Međunarodni monetarni fond (MMF) i

Svetska banka, osnovani još dok se Drugi svetski rat nije završio, bile su institucije zadužene

za finansijsko-monetarnu obnovu razorenih zemalja i nerazvijenog sveta. Međutim,

razaranja u nekim delovima Evrope su prevazilazila kapacitete tek stvorenih institucija, pa se

javila potreba za stvaranjem posebnog programa za obnovu Evrope. Iz tog razloga je 1947.

godine pokrenut „Maršalov plan” sa idejom da bude okvir za privrednu reformu zemalja

Zapadne i Južne Evrope. Institucija koja je trebalo da kontroliše primenu „Evropskog

programa obnove”, koji je ustanovljen na osnovu

„Maršalovog plana”, bila je Organizacija za evropsku ekonomsku saradnju (OEEC- eng.

Organization for European Economic Cooperation), osnovana aprila 1948. godine. OEEC je

trebalo da od 1960. kontroliše i stvaranje slobodne trgovinske zone među zemljama koje je

prihvate. Prodram pomoći je okončan posle tri godine, a OEEC je nastavila da postoji kao

forum za unapređivanje ekonomske saradnje i slobodnu trgovinu između zapadnoevropskih

zemalja, da bi 1961. godine promenila naziv u Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj

(OECD- eng. Organization for Economic Cooperation and Development).

2.2 STVARANJE BENELUKSA

Belgija , Holandija i Luksemburg, shvativši da su njihove privrede neraskidivo povezane,

formirali su Beneluks kao carinsku uniju 1. januara 1948, s namerom da u kasnijoj fazi

preraste u ekonomsku uniju.

2.3 STVARANJE ZAPADNOEVROPSKE UNIJE

Velika Britanija, Francuska i zemlje Beneluksa su potpisale odbrambeni ugovor u Briselu

17. marta 1948. koji je podrazumevao saradnju u ekonomskoj, socijalnoj i kulturnoj oblasti

kao i saradnju u kolektivnoj odbrani protiv sovjetske opasnosti. Ovim ugovorom je stvoren

petogodišnji sporazum poznat kao Zapadnoevropska unija (WEU- eng. West European

Union), koja je bila prethodnik u formiranju NATO Alijanse (eng. North Antlantic Treaty

Organization), osnovane 1949. godine potpisivanjem Atlanskog ugovora u Vašingtonu.

2.4 HAŠKA KONFERENCIJA

Na Kongresu u Hagu, održanog od 7-10 maja 1948. godine iznet je zahtev da se sazove

evropska skupština koja bi se sastojala od članova parlamenta pojedinih evropskih zemalja.

Ovaj zahtev je dao postrek za pregovore vlada koji su rezultirali u stvaranju prve evropske

institucije, Saveta Evrope (eng. Councli of Europe) u Strazburu 1949. godine. Ciljevi Saveta

su bili za štita političko-kultrunog nasleđa zasnovanog na ličnoj slobodi,individualnim

pravima, vladavini prava, demokratiji i evropskim kulturnim vrednostima.

 

2.5 ŠUMANOV PLAN

Kada je počelo razmatranje o osnivanju Saveta Evrope, Francuski ministar spoljnih poslova

Robert Šuman (Robert Schuman) je naglasio neizbežnu potrebu za stvaranjem institucija

koje bi bile odgovorne za kooperaciju evropskih zemalja u oblasti ekonomije, vojske, kulture

i politike. On je 9. maja 1950. godine izložio ambiciozan plan, poznat kao „Šumanov plan”,

da se vitalne industrije uglja i čelika Francuske i Savezne Republike Nemačke udruže u

organizaciju otvorenu svim evropskim demokratijama. Ovaj plan ujedno predstavlja i

osnovu evropskog ujedinjenja. Robert Šuman i francuski ekonomista Žan Mone (Jean

Monet) iznose plan o osnivanju Evropske zajednice za ugalj i čelik (ECSC – eng. European

Coal and Steel Community), koja je bila otvorena i za druge evropske zemlje. Plan je

predviđao stavljanje celokupne nemačke i francuske industrije uglja i čelika pod jedinstvenu

i zajedničku upravu, koja će nadgledati njihov razvoj. Šest država (Zapadna Nemačka,

Francuska Italija, Belgija, Holandija i Luksemburg) su potpisale „Šumanov plan” u Parizu,

koji je kodifikovan 18. aprila 1951. godine. Pariski sporazum, kojim je formalno

uspostavljena Evropska zajednice za ugalj i čelik, stupa na snagu 23. jula 1952. godine, a

prvi njen predsednik je bio Žan Mone. ECSC je podrazumevala zajedničko tržište

najznačajnijih energenata (uglja i čelika) u posleratnom periodu za šest država osnivača

(Belgija, Francuska, Nemačka, Italija, Luksemburg i Holandija). Svrha zajednice je bilo

očuvanje mira kroz zajedničku kontrolu proizvodnje i prometa uglja i čelika, gde je ona

okupila i pobednike i gubitnike rata, kao ravnopravne članove jedne institucionalne

infrastrukture. Ovaj potez stvaranja ECSC pokazao se kao veoma uspešan da je u prvih pet

godina od osnivanja ECSC trgovina ugljem i čelikom porasla za 129%. Šest zemalja je

odlučilo da isti princip sprovede i na celokupnu privredu.

Ovih šest zemalja u maju 1952. godine su potpisale sporazum kojim je uspostavljena

Evropska odbrambena zajednica (EDC - eng. European Defence Community), ali Francuski

Parlament je u avgustu 1954. odbio da ratifikuje ovaj sporazum, i on je odmah povučen.

Ovaj neuspeh EDC-a je uverio Žana Monea da put ka evropskom jedinstvu vodi pre kroz

ekonomsku nego vojnu saradnju. Ministri spoljnih poslova šest država ECSC su održali

konferenciju u junu 1955. u Mesini gde su odlučili, da ponovo pokrenu proces stvaranja

evropskog jedinstva, plašući se da ne propadnu svi napori koji su uloženi u stvaranje ECSC

posle propasti EDC-a. Ministri su odredili pripremni Komitet kome je presedavao belgijski

ministar inostranih poslova Pol-Henri Spak (Paul-Henri Spaak), koji je počeo sa radom

početkom 1956. godine. Zadatak ovog Komiteta je bio da ispita mogućnost, a potom da

napiše izveštaj o stvaranju evropskog zajedničkog tržišta. U aprilu 1956. godine, Komitet je

predložio dva projekta koji su predstavljali dve opcije izabrane od strane država ECSC-a, a

to su: Stvaranje opšteg zajedničkog tržišta i Stvaranje zajednice za atomsku energiju.

Funkcionisanje ECSC imalo je za cilj da omogući čvrstu povezanost država osnivača,

posredstvom njihovog povezivanja u jednom konkretnom ekonomskom, ali strateški bitnom

sektoru.

2.6 RIMSKI UGOVORI

Sledeći korak ka daljoj integraciji Evrope bio je potpisivanje tzv. „Rimskih ugovora” 25.

marta 1957. godine u Rimu od strane šest država (Nemačka, Francuska, Italija, Belgija,

Holandija i Luksemburg), kojima je osnovana Evropska ekonomska zajednica (EEZ, EEC eng. European Economic Community), kao i Evropska zajednica za atomsku energiju

(EURATOM- eng. European atomic energy community).

Opšti cilj ugovora o stvaranju Euratoma jeste doprinos formiranju i razvoju evropskih

nuklearnih industrija u mirne svrhe, tako da sve zemlje članice mogu da profitiraju od

razvoja atomske energije, i da se obezbedi sigurnost zaliha. Takođe, ugovor garantuje

sigurnost za društvo, stvaranje propisa o zaštiti zdravlja i sprečava da se nuklearni materijali,

namenjeni principijalno za civilnu upotrebu, zloupotrebe u vojne

svrhe.

Osnivanje EEZ-a i zajedničkog tržišta je imalo dva cilja. Prvi je bio da se izmene uslovi

trgovine i proizvodnje na teritiriji Zajednice. Drugi, više političke prirode, ogledao se u tome

da bi Zajednica trebalo da doprinese funkcionalnoj konstrukciji političke Evrope i

konstituisanju mera za neposrednu unifikaciju Evrope. Ugovorom o osnivanju EEZ-a

predviđeno je stvaranje zajedničkog tržišta, carinske unije i zajedničkih politika.

„Rimski ugovori” su stupili na snagu 1. januara 1958. godine i predviđali su primenu

sledećih mera:

Ostvarivanje carinske unije sto bi omogućilo slobodan robni promet među državama

članicama, Utvrđivanje zajedničke carinske tarife prema trećim zemljama i vođenje

jedinstvene spoljnotrgovinske politike,

Slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala na integrisanom području, Usklađivanje

nacionalnih pravnih propisa, koji su od značaja za normalno funkcionisanje EEZ,

Stvaranje zajedničke trgovinske, saobraćajne i socijalne politike, Osnivanje zajedničke

Investicione banke, itd.7 „Rimski ugovori”, kojima su predviđeni i zajednički organi

odgovorni za sprovođenje gore pomenutih mera, predstavljaju temelj skoro svim osnovnim

ustanovama Evropske unije i većini zajedničkih politika koje će tek kasnije biti razvijene.

Tri zajednice – ECSC, EEZ i Euratom – formalno su se spojile 1. jula 1967. godine u

jedinstvenu celinu poznatu kao Evropska zajednica (EZ, EC - eng. European Community).

2.7 OD EVROPSKE EKONOMSKE ZAJEDNICE DO EVROPSKE

UNIJE

Prva decenija delovanja Evropske ekonomske zajednice često se označava kao veoma

uspešna. Godine 1959. već su napravljeni prvi koraci u pravcu liberalizacije trgovine, 1962.

godine je počela da se ostvaruje zajednička politika u oblasti poljoprivrede, a 1968. godine

okončan je proces formiranja carinske unije i to osamnaest meseci pre planiranog roka.

Druge evropske države su počele da uočavaju ekonomski napredak Zajednice. Velika

Britanija preuzima inicijativu da se osnuje Evropsko udruženje slobodne trgovine (EFTA

eng, European Free Trade Association) s obzirom da je zastupala koncepciju o stvaranju

jedna slobodne evropske trgovinske zone u kojoj bi carine među zemljama- članicama bile

ukinute. Zajedno sa Austijom, Danskom, Norveškom, Portugalom, Švedskom i

Švajcarskom, potpisala je Konvenciju u Štokholmu, kojom je 4. januara 1960. osnovana

EFTA.

Sedamdesete godine beleže prve korake ka stvaranju monetarne unije. Put do uspostavljanja

evra kao jedinstvenog obračunskog sredstva, nije bio nimalo lak. Odricanje od sopstvene

nacionalne valute za države je uvek predstavljalo odricanje od veoma važnog obeležja

suvereniteta. Ipak, 1970. godine Verner (Pierre Werner, bivši predsednik vlade

Luksemburga) predstavlja plan postepenog formiranja Ekonomske monetarne unije (EMU).

Međutim, ukupna situacija na međunarodnom planu sedamdesetih godina (pad

Bretonvudskog sistema i naftna kriza) nije išla u korist formiranju EMU, što je navelo

evropske države da još jednom preispitaju čitavu ideju. Godine 1979. uspostavljen je

Evropski monetarni sistem (EMS) koji je podrazumevao ništa više od kontrole kolebanja

deviznih kurseva država članica Zajednice. Neki od neposrednih ciljeva EMS-a bili su

suzbijanje inflacije, povećanje obima investicija i ekonomska stabilizacija unutar Zajednice.